Autor: Nihad Deumić
Kad sam u prvim godinama ovog milenija participirao na svojoj zavičajnoj internetskoj stranici, pod gornjim naslovom sam pisao novinarske eseje, u kojima sam se doticao nekih tema, na način da sam se očitovao na drugačiji način nego li je to bilo nekakvo većinsko i uobičajeno mišljenje. Ako sam se oko nečega slagao s većinom, i nisam imao za ponuditi nikakav svoj aspekt, svoj colour iliti stav, suzdržavao sam se od komentiranja, jer, čemu ponavljati ono što je notorno i izrečeno bezbroj puta. Nisam tražio teme u kojima sam se razlikovao od drugih, već su, prije, one nalazile mene.
Razmjerno kasno sam shvatio da te višerazinske slike, kakve redovito proizvodi naš mozak, i nisu samo naše, i nikako nisu samo iznutra, već su, prije svega, došle do nas na način sličan onome kako slika stigne na TV kanal, dakle: one, te slike, istovremeno su i izvanjske. Mi smo samo prijamnik, i crnobijeli snijeg, iz našeg fizičkog i duhovnog okružja, mozak, propštajući ih kroz filtre našeg iskustva i osobnosti, pretvara u slike, koje nisu nužno objektivne, makar nam tako mogu izgledati.
Mnogi od nas redovito dobijaju nekakve igrice od virtualnih prijatelja, uz njihovu dobrohotnu želju da se i sami uključimo i podijelimo njihovo viđenje razbibrige, što nas, počesto, ne zanima niti u tragovima. Znali su mi poslati i još neviđene nastavke turskih sapunica, a ponekad i neki hodža, vozač najnovijeg BMW- a, pošalje poziv da se uključimo u humanitarnu akciju za neku daleku i neznanu sirotinju, teškog bolesnika i sl. Kaže: uključi se, podijeli, zaradi sevap, sugerirajući kako smo moćni i važni iza svojih tipkovnica, u polumraku naše sobe u predgrađu. Redovito me uznemire takve poruke i to iz više razloga: baš njihovo preveliko “dijeljenje” čini ih manje vjerodostojnim, često izgledaju kao samoreklamerski pamflet naoko angažiranog pošiljatelja, koji već sutra zastupa nekog posve novog outsidera iz neke druge nevolje…
Zakon velikih brojeva povremeno nanese i varalice i manipulatore na to plodno područje, pa nas je strah svakojake zlouporabe, a često i naš okupirani nefs oportunistički promrmlja “…jednostavno ih je previše!!!” I sam sam depresivan i zastrašen nezaobilaznom smrću, i boli, i poniženjima koji joj prethode, pa mi treba još i tuđa bijeda! Ako se svijet urušava, baš će ga moja intervencija spasti…
Dakle, skromno poručujem aktivistima, spasiteljima svega i svačega, velikim net-eruditima i sličnima, neka me se klonu, jer ja ću, ionako, spašavati samo onog koga ja hoću i gdje ja hoću, a to je , za sada, ona bezimena romkinja ispred džamije i poneka starica, skupljačica boca iz kontejnera, na koju naletim dok se u pet ujutro vozim mojim biciklom preko Ludničkog groblja prema Fallerovom šetalištu, gdje izdržavam svoju doživotnu robiju, kao fizički radnik ( zanemarimo ono malo nekonvencionalnog obrazovanja što ga imam ). Ako je netko, unatoč svoj hermetičnosti dosad napisanog, još ostao uz ovaj tekst, gotovo sam siguran da se zapitao:
“ OK, tu smo gdje smo, no što je to, što te nakon svih tih brzoletećih godina natjeralo da prekineš taj svoj literarni celibat i upustiš se u sav taj rizik, koji nosi napisano i neizbrisivo!?” Tko li je, što li je, da prostiš, đe li je taj Marko iz podnaslova!!! ( parafraziram, dakako, to je još uvijek legitimno ). Ime je tu da bih vas zadržao uz tekst, jer ono zorno govori da ću morat’ poentirat’ kad tad, pa evo… Znam da je većina vas, mojih dobrih bošnjana, nakon raznoraznih kromanjonaca nekakvog hrvatskog predznaka, nažalost podržavanih i od oficijelnog Zagreba, zaboravila da postoji i ona druga, “bolja“ Hrvatska, a i njezini protagonisti. Ne vjerujem da bi itko sa zrnom soli u glavi mogao ružnu riječ reći kad su u pitanju pokojni akademik Supek, Vlado Gotovac, braća Veselica, Luko Pajetak, Viktor Žmegač, Dražen Petrović, Matko Pejić, Krleža, Željko Malnar itd., itd…
E, pa, moja kozaračka odiseja je trajala, na žalost, samo 17 godina, a ova zagrebačka traje već 48, tako da sam uspio spoznati da postoje dobri Hrvati, isto kako su nekada postojali dobri Bošnjani ( a, ponešto ih je i preostalo, unatoč svim nastojanjima da ih se zatre). Zajedničko pobrojanima, a i mnogim neimenovanim Hrvatima, kojima sam se iskreno divio u različitim fazama svog života, bili su genijalnost u tumačenju svojeg stava i vještina i predanost kojom su služili svojem cilju. Držao sam neupitnim da se od njihmože puno naučiti, a nije ih sramota niti slijediti, tamo gdje se čovjek prepozna u pojedinim segmentima njihovog djelovanja. Razmjerno kasno sam spoznao da potraga za pravim znanjem sadrži u sebi stanovite rizike i neočekivane imperative, poput onog da je ponekad nužno skinuti oklop, upravo kad nam je opasnost najbliža. Sumnja i vjera ne putuju zajedno…
To skidanje oklopa, to prepuštanje vodi, vođeno povjerenjem u istinu i samo istinu, traženje zaštite samo od Svevišnjeg, ne podilaženje nikome i ničemu što je jeftino i pozemljarsko, izdiže i običnog insana na višu deredžu i nudi mu put u visoke sfere u kojima ne stanuje kompromiserstvo, niti podilaženje ikomu od ovoga svijeta. Pokornost je, u tim fluidnim levelima rijetkog zraka, rezervirana i okrenuta isključivo prema Gospodaru svih svjetova i iskazuje se jedino padanjem na pod. U poniznosti Njemu je snaga!!! Kako li je samo mali broj onih, koji to otkriju još na ovome svijetu. Otkriti tu, samo naoko jasnu činjenicu, omogućeno je samo odabranima, pa se to i ne zove znanjem, kako smo skloni imenovati sticanje određenih ovozemaljskih pouka i vještina. Zove se to u p u t o m.
Svako znanje podložno je i sumnji i provjeri, a samo je u p u t a neupitna, jer i nije od ovog svijeta, a niti od ovog vremena. Tu je i bit će je, oduvijek je bila i zauvijek će biti, no nađu je samo rijetki. Mi, smrtnici, nismo kadri nikoga uputiti, ma koliko energije u to uložili. On upućuje koga On hoće!!! Čovjek, za kojeg bi se smio okladiti da je upućen, moj je kum, prijatelj i brat: Marko Francisković. Naravno,
Marka je nemoguće opisati u nekom člančiću, već odavno je on zaslužio knjigu, no okolnosti, čija je on ponovno, po tko zna koji put, žrtva, natjerale su me na ovaj tekst, koji me već sad podsjeća na minsko polje. Naše prijateljstvo i intenzivno druženje, započelo je negdje iza promocije njegove knjige “Fejsijada i odiseja”. Knjigu sam pročitao u jednom dahu, a potom i sve drugo što je publicirao (Hrvatska knjiga opstanka, Poslanice velikog učitelja, Uski put 66 ). Nisam mogao vjerovati da se stvari, opisane u “Fejsijadi i odiseji” doista događaju u današnjoj Hrvatskoj. Knjiga je, dakle, gotovo potpuno dokumentaristička, a stvari opisane u njoj, posve korespondiraju “Letu iznad kukavičijeg gnijezda”, a dijelom Orwelovom “Velikom bratu”, pa i “Vrlom novom svijetu” od Huxlyja. Naravno, za šlag bi trebalo staviti i čuvenu praščevu rečenicu iz “Životinjske farme”:
“Sve su životinje jednake, samo su svinje jednakije!!!”
Dakle, ni dan danas, nitko živ se nije javio da demantira ijednu riječ iz te knjige, a ona piše o tome kako je jedan u p u ć e n čovjek, pisac, publicist i intelektualac, najtežeg kalibra, veteran Domovinskog rata, vjernik, otac, brat i sin, spremljen u zatvor, pa u ludnicu s najgorom zamislivom dijagnozom “paranoidna šizofrenija“ ( prevedeno na hrvatski – doživotna robija, u uvjetima puno gorim od onih zatvorskih). I sama činjenica da skoro pa nitko od relevantnih državnih tijela nije niti probao utvrditi o čemu se tu radi, zorno govori tko je tu šizofren. Bez Božje pomoći Marko bi do dana današnjeg ostao u ludnici i gutao tablete, koje nikada i nikoga nisu izliječile. Ekspertna skupina liječnika ga je oslobodila kao potpuno zdravu osobu, no država niti tada nije uputila nikakvu ispriku niti obeštećenje. Naprotiv, svi akteri učinjene nepravde, s one druge strane, praktički su unaprijeđeni! No, postoji i ona Kur’anska misao da čovjek ponekad misli da je nešto loše za njega, a ono ispadne dobro, i obrnuto!!!
Duboka vjera i stalno traganje za istinom, poznavanje Božjih objava, dovelo je Marka i do zadnje Božje objave, Pečata i Istine same, zaokruženja svega u što je bio upućen i upotpunjenje svega što je tražio. Upravo tamo, u zatvoru, u ruke mu je došao Kur’an i odjednom se voda razbistrila, a oblaci magle su se povukli, mogao je vidjeti spiralu spoznaje ispred sebe, krug nije trebalo zatvarati, trebao se samo penjati na više deredže, a cilj je bio razvidan i obasjan nebrojenim kvantima svjetlosti, koja je imala samo jedan izvor.
Eh, kad čovjeka prožme taj sjaj, kad ga meleci počnu odizati od zemlje, kad sve materijalno pođe otpadati s njega, poput dunjalučkog blata svagdašnjeg, kad ego ( nefs ), izvjetri, a grudi se nadmu u nastojanju potpunog prepuštanja i sažimanja, tada zna da je stigao gdje treba, i ne poželi više nikada biti drugdje i drugačiji… Jasno je na prvu da je Marku Kur’an pružio više nego li mnogima prije njega, jer je i njegova žrtva bila veća, cijelo je vrijeme slutio da baš to traži, pa je i prepoznavanje i simbioza, nastupilo odmah i u punom intenzitetu.
Kad je čovjek na istini, svaka njegova akcija popravlja njegovo unutrašnje stanje i uzdiže ga, dok za laž ne ostaje ništa osim povremenih mrlja, koje isparavaju poput etera. Kad su ga konačno ( nakon 9 mjeseci ), pustili na slobodu Marko se posvetio dovršavanju svoje zadnje knjige: Hrvatski džihad. U njoj piše o stanovitim anomalijama vremena u kojem živimo i briljantno analizira neka mjesta i situacije u hrvatskoj društvenoj i političkoj zbilji, te nudi rješenja kakva do tad nisu zabilježena u javnom i političkom životu Hrvatske. Najblaže bi se reklo da su potpuno neočekivana, a nije zanemariv niti momentum koji se dotiče jedinog realnog modela, kojim bi se Hrvati spasili od sadašnje pošasti, gdje se političke elite natječu koja će više osiromašiti i obeščastiti našu domovinu, a sve pod devizama: “Poslije nas potop!!!”, “Zdrpi i bježi, ionak’ te nitko ne lovi!!!”, “Tko je jamio – jamio je!!!”, i sl, i sl…
Dakle, Marko je našu stvarnost vidio očima istine i zaključio jedino što je mogao, a to je, da živimo u državi, gdje je satirčni prikaz iz stripova o TNT skupini postao zbilja, a svaki pokušaj suprotstavljanja tome, proglašava se smiješnim, bogohulnim, pa i opasnim… Vlast se istinski trudila, svakom svojom gestom, pokazati da se zločin isplati, tako da nam, nakon 30 godina demokracije baš ništa ne funkcionira i da je lopovluk većinski sadržan u svemu: od sudstva, pa sve do vodovodnih cijevi. Sve puca svaki dan, a netko, tko kaže da je car gol, ide na doživotnu ( lažna dijagnoza paranoidne šizofrenije ( prema liječničkom konziliju)), i to u državi gdje oficijelno nema doživotne robije. Jasno je da ja, a ni mnogi drugi ( zbog naše anonimnosti, dakako), ne bi nikad izišli da smo bili na Markovom mjestu. E, pa njega nisu baš mogli spremiti pod tepih. Prevelik je za to, a i sposoban je nositi svoju rolu, ma što mu radili…
Po izlasku iz svih tih psihijatrijskih ustanova, ili čega li već, poznati hrvatski redatelj Goran Dević snimio je film o Marku, znakovitog naslova: “U ime RH“. Film govori o cenzuri na državnoj televiziji, te o suđenju Marku za njegove “podrivačke” djelatnosti, posjedovanje oružja i sl. Već na tom suđenju ( meni su motivi takvog postupanja potpuno nejasni ) bila je prisutna i psihijatrijska vještakinja. Iako se iz aviona vidjelo da se radi o političkom aktivistu, intelektualcu, euroskeptiku, čovjeku od vjere, vrhunskom piscu ( što je sve, po meni, potpuno legitimno u uređenim državama ), na kraju krajeva i hrvatskom branitelju i domoljubu, jedina intencija je bila da ga se proglasi neuračunljivim, krivim i opasnim luđakom. Čak i kad je citirao Chomskog ( vodećeg svjetskog intelektualca ), imputirali su mu da su to paranoidne ideje!!! Alan Ford – i to ti je to!!!
Film je, dakako, pobijedio na Zagreb doxu, a kasnije i na beogradskom festivalu istog žanra, a sjećam se da se publika, u prepunoj dvorani na Kaptol centru, nije mogla suzdržati, pa je dovikivala, tražeći da netko otkrije identitet suca i ostalih aktera te burleske. I, kako je Marko čovjek koji se ne da zastrašiti nikakvim prizemnim napadima, kroz njegovu knjigu, a i kasnije internetsko djelovanje ( main stream mediji su mu bili posve zabranjeni ), nudi ljudima, koji su ga počeli slijediti u sve većem broju, ideju izlaska iz “egipatskog ropstva“, u kojem smo se svi našli. Faraoni našeg doba uzeli su nam sve, pa čak i nadu, no Marko je, kroz svoje istupe, tome briljantno doskočio. Ponudio je ljudima ono, na što su već počeli zaboravljati, pomireni sa svojim poniženjem, ponudio im je, poput Mojsija, Isusa i Muhameda, vjeru u Jednog Boga i u Njegov Zakon. Kod tog Boga su pravo i pravda isto, a ne kao kod naših političara u predizbornoj kampanji, posve različite stvari. Kod tog Boga se ne štiti zločince, već žrtve, kod tog Boga je ovaj svijet mjesto časnog postupanja i samo je tako moguće zaraditi privilegij na onome drugom, vječnom… Kod tog Boga se sljedbenici zlatnog teleta ( besprizorni pljačkaši svega ), žestoko kažnjavaju, a ne puštaju uz odštetu nakon beskonačno dugih i besplodnih sudskih procesa.
Marko je u svojim jedinstvenim istraživanjima naišao na fakte koji svjedoče o tome da je Islam došao na područje današnje Hrvatske, davno prije Turaka i da ne bi bilo nikakve zapreke u njegovoj ponovnoj revitalizaciji u našem prostoru i da bi čisti Islam omogućio duhovni zaokret i izliječenje društva. Naravno, kad u današnje vrijeme pokušaš bilo što kazati s pozicije Islama, nalijepit’ će ti etiketu terorizma.
U početku iznošenja ove Markove ideje bilo je puno kritičkih, pa i neprijateljskih otklona od strane njegovih pratitelje, koji nisu islamske provinijencije, a i za mnoge muslimane je djelovao preoštro i isključivo, no kako su društvene dubioze postajale sve nesnošljivije i intencija vraćanja društva u feudalizam sve očitija, ljudi su sve manje bili razočarni što Marko nije kršćanin ili židov, a sve više ih je osvajala njegova pravičnost i neklanjanje pozemljarskim gazdama. Posebno je to došlo do izražaja u ovom, aktualnom vreme u, korona krize, gdje se većina mislećih ljudi s pravom počela pitati, nisu li “korona mjere”, zapravo mehanizam apsolutnog nadzora vladajućih nad obespravljenim masama, nije li sve ovo, zapravo, jedan veliki pokus poslušnosti, gdje ćemo, u konačnici, i našu djecu odvoditi u zmajsku pećinu bez previše propitivanja. Već poruka kod prvog njegovog uhićenja bila je jasna i nedvosmislena. Kako bi rekao Borg, kojeg su vlastodršci tako besramno prenijeli iz futurističkog filma i reinstalirali u našu društvenu zbilju: “Svaki otpor je uzaludan!!! Vi ste asimilirani!!!” No, tko je ikada otvorio Kur’an Časni mogao je pročitati:
“Kad im se kaže: “Ne remetite red na Zemlji“ – odgovaraju: “Mi samo red uspostavljamo!” (2/11)
Red uspostavljaju na način Poncija Pilata: operu ruke od istine, tako da barabe redovito bivaju oslobođene, a protagoniste pravde i istine proglase luđacima, lažnim mesijama i sl. Rekao bih da se taj scenarij ponavlja i u slučaju našeg dobrog i poštenog brata Marka, samo što sam ovaj put uočio njihovu odlučnost da se konačno obračunaju s njim. Očito je koliko su isprepadani njegovim angažmanom.
Pa, u našoj državi se dnevno otuđe stotine milijuna eura, a ulovljeni vinovnici te pljačke nam se smiju u lice, a čovjek koji nikada nije zatajio niti riječ svojeg političkog, vjerskog i inog promišljanja, stavlja se u jednomjesečni pritvor, s očitom intencijom da se on i produži, jer je njegov izričaj opasan po nekog ili nešto. Nama, pokradenima su opasni mnogi od onih, koji su zatvorili Marka, no potpuno smo bespomoćni išta učiniti osim moliti Svevišnjeg da prosvijetli naše zalutale vlastodršce. Što brže okrećem pedale svog bicikla, dan će se više razvuči, ali ja to neću vidjeti, makar znam da će se upravo to događati. Presitna je moja akcija da bi bila uočljiva i našim siromašnim čulima. Bojim se da će isto biti i sa ovim beznačajnim napisom, no, pedale moramo vrtiti i boriti se da Njegova bude gornja, ma kako nam to beznadno izgledalo…
Nihad Deumić, 01.01.2022.