Objavljeno u časopisu Qawwam, šesto izdanje, rujan 2024., Kanada, 96. stranica:
https://qawwam.online/wp-content/uploads/2024/09/Qawwam-Sept-2024.pdf
Autor: Tomas Sablić, @guenonpilled
Naslov knjige, izraz “Hrvatski džihad: Arijevski put od postmoderne do predotkrivenja”, može se doživjeti kao iracionalan, kontradiktoran, bizaran i gotovo shizofren. Ova knjiga je malj koji ruši temelje naših pogleda na svijet, naše mišljenje o kulturama diljem svijeta, politici i drugome, i bit će predmet ove recenzije. Nekoliko važnih napomena:
1. Kad Francišković koristi pojam “Arijevac”, misli na njegovo lingvističko značenje, a to je: Plemenit Čovjek.
2. Kada Francišković govori o cionistima, on doslovno misli samo na cioniste, ne na sve Židove.
3. Kada Francišković govori o Hrvatskom Džihadu ili Arijevskom Džihadu, misli na mirnu duhovnu borbu, ne na nasilni terorizam.
Početak
Prvo poglavlje knjige zove se “Zagrijavanje”, u kojem Francišković opisuje trčanje uz rijeku Savu po nesnosnoj ljetnoj vrućini. Uslijed tjelesnog napora i iscrpljenosti, ono što smatramo stanjem “stvarnog života” počinje se mijenjati, rastvarati, izvijati, nestajati, a zatim se preoblikovati i uzvisivati u njegovom umu, dobivajući stvarna i skrivena značenja. Poput sufije, on svojim duhovnim okom prozire prizore kraj kojih prolazi. A ti prizori nisu ništa drugo nego nedvojbeni odraz bijede i bijede suvremenog čovjeka, inkarniranog u robotizirano, samodestruktivno biće, potpuno otuđeno od božanske biti.
Vidi grafite na napuštenim brutalističkim zgradama iz jugoslavenskih dana, smeće razbacano po zemlji, prazne pivske boce i ljude koji šeću svoje pse umjesto da se igraju s nasmijanom djecom.
Budući da njegovo trenutno mistično iskustvo nije zasjenilo njegovu moć analize i sposobnost kritičkog razmišljanja, uspio je protumačiti što se dogodilo. Od obrazovanja, sporta, klađenja, glazbe, filma, društvenih mreža, pornografije, farmakologije, psihostimulansa, komercijalnog oglašavanja do nezaobilazne politike. Sve te bezbrojne hipnotičke poluge i šareni gumbići podređeni su očuvanju “diktature gluposti”. Zavodljive zamke, duhovni otrovi i blistave virtualne obmane manifestacije su istog sustava. Marko taj sustav identificira kao “Princa Tame”. Zatim kaže da to ima svoju vlastitu specifičnu definiciju: “Cionizam.” A onda, zbog neporecive svjetlosti znanja, autorovo čisto srce prima islam. Samo kroz islam možemo mudro i potpuno uživati u blagodatima života jer, u suprotnom, padamo ničice pred njima (diktatura gluposti) kao bezumni idolopoklonici.
Temelji
Drugi dio ove knjige razvija se kroz ključni teološki, povijesni i ezoterični dijalog s Mladenom Schwartzom, koji je rođen u židovskoj obitelji komunista iz Beograda, odmaknuo se od judaizma, postavši radikalan i, ironično, prilično antisemitski filozof.
Ovo se poglavlje dotiče stoljetnih regionalnih etničkih problema i kolektivnih psiholoških posljedica ratova tijekom raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – koji još uvijek razbuktavaju međunacionalna neprijateljstva – kao i opće povijesti, politike, sociologije , religija, filozofija i globalnih geostrateških zbivanja.
Krenimo od početka. Marko, kao i mnogi Hrvati, doista cijelim svojim bićem osjeća da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina neodvojive. Ante Starčević koji se smatra ocem hrvatske domovine smatrao je, što se vidi u njegovim zapisima, da su Bošnjaci najizvorniji, najčišći i autohtoni pripadnici hrvatskog naroda od početka vremena – shodno tome Marko Francišković čvrsto stoji protiv bilo kakvog oblika bahate nacionalističke isključivosti, tj. mita HDZ-a (Hrvatske demokratske zajednice) da Hrvati mogu biti samo katolici. O HDZ-u ćemo uskoro reći nešto više.
Muslimani, Bosna i majka Hrvatska
Jedan od najupečatljivijih oblika bogate kulturne baštine Bosne je arabica, što je hrvatski ili bošnjački jezik transliteriran na arapsko pismo. Najstariji zabilježeni tekst arabice zove se “Chirvat-Türkisi”, što u prijevodu znači “Hrvatska pjesma”.
Kroz povijest Hrvati i Muslimani, poznati i kao Bošnjaci, održavali su tako čvrsto bratstvo da su bili smatrani jednom nacijom. Pred srpskom kolonizacijom i agresijom stoljećima ranije, veliki islamski pjesnici, muftije i bosanski glavari identificirali su se s hrvatskim narodom. Safvet beg-Bašagić, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnika, pisao bi pjesme o lijepom hrvatskom jeziku i sudjelovao u političkom životu Hrvatske.
Ante Pavelić, budući poglavar Nezavisne Države Hrvatske školovao se u mektebu (islamska škola za djecu). Mnogi čelnici Hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO – ustaše) bili su muslimani. Pavelićeva desna ruka, potpredsjednik Hrvatske od 1941. do pada hrvatske države 1945. godine bio je Džafer Kulenović – musliman. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske u središtu glavnoga grada Hrvatske, Zagreba, bila je velika džamija pod imenom Džamija poglavnika Ante Pavelića. Nakon što su komunistički jugoslavenski partizani preuzeli kontrolu nad Zagrebom i ostatkom Hrvatske, razmontirali su veliku džamiju. Među tim partizanima bio je i Franjo Tuđman, budući osnivač HDZ-a, ali o tome ćemo kasnije.
Nakon pada hrvatske države, hrvatski muslimanski čelnici smjestili su svoju bazu u Damasku gdje su 1948. pridonijeli Arapskoj oslobodilačkoj vojsci protiv cionističkih snaga svojim ustaškim ratnim iskustvom i hrvatskim bivšim vojnicima.
Franjo Tuđman i HDZ
Nakon raspada Jugoslavije, svi bivši komunisti pobjegli su u stranku HDZ koju je osnovao Franjo Tuđman. Marko Francišković piše da je Franjo Tuđman bio jedan od najperspektivnijih generala JNA – završio je školovanje na Harvardu, gdje ga regrutira Kissinger i ostali članovi tog najmoćnijeg cionističkog intelektualnog i militarističkog bratstva. Time je planirano prestati stoljetno jedinstvo Hrvatske i Bosne, Hrvata i Muslimana, po želji “cionističkog intelektualnog i militarističkog bratstva”.
Početkom raspada Jugoslavije hrvatski borac za slobodu Blaž Kraljević vratio se natrag u Hrvatsku iz višegodišnjeg progonstva i organizirao legendarni HOS (Hrvatske obrambene snage) koje su dijelom činili muslimanski borci. Druga hrvatska organizacija koja je uspostavljena u to vrijeme bilo je Hrvatsko vijeće obrane (HVO), uz potporu Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice. Nakon sastanka Blaža Kraljevića sa čelnicima HVO-a, Blaž Kraljević i njegovi ljudi strijeljani su iz zasjede, čime se raspao HOS, a time i stoljetno jedinstvo Muslimana i Hrvata. Uslijedio je brutalni rat između Hrvata i Muslimana, u kojem je uništena islamska arhitektura i spaljena hrvatska sela.
Marko Francišković piše da je Franjo Tuđman započeo rat koji nikada nije mogao dobiti, rat koji je sijao mržnju i nesnošljivost između dva bratska naroda, rat koji je bio laboratorijski eksperiment za ono što će se kasnije događati u Afganistanu, Iraku, sjevernoj Africi i ostatku Bliskog istoka.
Koji su, prema Franciškoviću, cionistički planovi?
Prema Franciškoviću, genocidni ratovi na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi namjerno su režirani da izazovu migraciju milijuna izbjeglica, s ciljem miješanja rasa, naroda i kultura. Dizajnirano je tako da se izopači i oskrnavi autentičnost islamske vjere. Ova rasno mješovita, obezduhovljena i izgubljena gomila uskoro se više neće sjećati svog podrijetla ni po ocu ni po majci, pa posljedično ni svog izvornog tradicionalnog vjerskog okruženja.
Da, dobro ste pročitali, po mišljenju autora, uz uništavanje Europe, cionisti šalju muslimane u europske zemlje kako bi ih sekularizirali i time uništili njihovu kulturu i religiju, islam.
Konačno, nadzire se vrhunac vizionarske ideje, skriven u naslovu njegove utopijske knjige: “Hrvatski džihad”.
Hrvatski džihad
Kako je napisao Marko Francišković, to bi bio džihad predvođen ljudima bijele rase, koji bi se pokrenuo iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, integrirajući obje zemlje u islamsku teokratsku državu: “Banovina Horosan”.
Ukratko, Banovina Horosan bi teritorijalno ujedinila današnje granice Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sa sjedištem na otoku Visu. A na globalnoj razini, to bi bio pragmatičan okidač za sveobuhvatni arijevski džihad europskih naroda, s jednim ciljem i jednim putem: ići preko Turske ravno prema svetom Jeruzalemu i zaustaviti cioniste.
Svoju utopijsku viziju autor izravno iznosi začuđenom Mladenu Schwartzu, ali mudro i argumentirano objašnjava svaki detalj ovih naizgled neostvarivih političko-državnih zamisli. Prema islamskoj teozofskoj tradiciji, Horosan je prostor na kojem će se uoči Sudnjeg dana pojaviti imam Mehdi. Upozoravajući pravovjerne da ne zgriješe i ne posrnu pred lažnim cionističkim mesijom – Antikristom (Dedžalom), imam Mehdi ih upućuje na mjesto silaska i utjelovljenje pravog mesije, Isaa ili Isusa Krista, inkarniranog u Damasku.
Da ne bude zabune, utopijska Banovina Horosan nije kreativna inscenacija bilo kakve antisemitske, etnonacionalističke ili rasno-segregacijske države. Arijevci (ili u prijevodu: plemeniti) su ti koji osiguravaju ravnopravnost i opstanak svakog poštenog i moralnog pojedinca, svake konfesionalne zajednice, svake rase ili nacije i očuvanje njihovih izvornih kultura i tradicija od konačne propasti, nestanka i destrukcije, koji je, prema preciznom i dobro osmišljenom cionističkom planu, već u punoj realizaciji.
Svatko je dobrodošao na ovo putovanje, ali prije toga mora hrabro proći kroz vatru Velikog Džihada –– duhovnog napora – kako bi očistio srce, tijelo i um od psihofizičkih otrova i slabosti: moralne pokvarenosti, bluda, pohlepe, kleveta, straha od svjetovnih moćnika, ovisnosti o narkoticima, alkoholu itd. Inače se neće moći zaštititi od bezbrojnih Antikristovih zamki koje vrebaju neotvrdnule, nepročišćene duše, kako materijalno tako i duhovno.
A pohod na Jeruzalem samo je mali džihad, koji bez onog velikog – pročišćenja duha i tijela – neće imati učinka, već upravo suprotno.
Ban Jelačić i imam Ali: Šiitski aspekt arijevskog džihada
Šiitski koncepti su također našli mjesto u Franciškovićevoj knjizi.
Josip Jelačić bio je jedan od najvećih Hrvata koji je ikada živio, bez njegove žrtve ne bi bilo hrvatskog naroda. Jelačićeva vojska, koju je činio gotovo podjednak postotak katolika, muslimana i pravoslavaca borila se zajedno. U znak iznimne počasti i poštovanja, Bosanci su banu Josipu Jelačiću poklonili prekrasnog konja i rijetku, legendarnu damasku sablju, iskovanu u tajnosti, djelo izumrlog umjetničkog zanata velikih majstora iz Damaska. Na toj sablji, ukrašenoj arabeskama i kartušama, s jedne strane sječiva ispisano je na arapskom jeziku (latinska transliteracija): “Taqwa Allah” – “Oslonio sam se na Allaha”, a s druge strane: “La Fata Illa Ali La Sejf Illa. Zulfiqar” – “Nema junaka do Alija i nema sablje do Zulfikara.”
Autor, Marko Francišković, citira iz zbirke hadisa Sahih Muslim, u kojem Poslanik, mir bio s njim, poručuje muslimanima da, nakon njegovog odlaska s ovoga svijeta, čuvaju Časnu Allahovu Knjigu i Ehli-bejt, tj. njegovu krvnu liniju. Krvna linija Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., potiče od potomaka njegove kćeri hazreti Fatime i njenog muža, četvrtog i posljednjeg pravog halife, hazreti Alija ibn Ebu Taliba, najvećeg i najplemenitijeg islamskog junaka. Halifa Ali je Božijom milošću primio slavljenu i nadaleko čuvenu sablju Zulfikar, iskovanu na nebesima Božijim plamenom, s kojom je iz svake bitke izlazio kao pobjednik. Iz navedenog bi se moglo brzati na zaključak da autor skreće u pravcu šiitskog tumačenja islama, ali on kategorički odbacuje svaki oblik sektaštva koji dovodi do raskola unutar vjere ili islamskog ummeta. Marko Francišković se nepokolebljivo umom, srcem i životnom praksom pridržava islama isključivo na način propisan Kur’anom i hadisom.
Islam i nacije
Autor razumije da je islamska vjera dinamičan proces, te da se baklja liderstva prenosila vjerom od naroda do naroda, od civilizacije do civilizacije, neprestano se razvijajući u skladu sa izazovima stvarnog trenutka. Veličanstvena baklja vjere bila bi data onima čista srca a oduzeta onima koji su vremenom, utapajući se u dekadenciji, egoizmu i hedonizmu, dušom i djelom postali otpadnici i prekršitelji Allahovih zakona. Arapi su prvi primili baklju islama, a onda su ih, kada su zalutali, strahovito pregazili Mongoli. I učinili su to tako nemilosrdno da ni kamen nije ostao preko kojeg nisu prejahali. Kada su mongolski moguli zalutali, osmanski Turci su primili luk vjere, stvorivši ogromno carstvo, jedno od najvećih koje je svijet ikada vidio. Autor u svojoj utopističkoj fikciji, utemeljenoj na povijesnim činjenicama i izvrsnom razumijevanju teoloških doktrina, smatra da je došao trenutak da svjetlo vjere preuzmu arijevski narodi. I tako će svjetionik prave islamske vjere pobjedonosno zasjati u njegovoj zamišljenoj utopističkoj državi, šireći svoj sjaj od Sarajeva do Zagreba, od Bosne i Hercegovine do Hrvatske, spajajući ove dvije lijepe zemlje u jednu: Banovinu Horosan.
Zaključak
Zato svi mi, usprkos svim razlikama, ma kako ukorijenjenima se činile, imamo samo jednog pravog i najopasnijeg protivnika, koji nam već dugo priprema strašnu sudbinu. Ime mu je: cionizam.
Stoga knjiga Hrvatski džihad, glasnim poklikom svima vizionarski poručuje: “Predvođeni arijevskim muslimanima, čista, hrabra srca i plemenita, posvećena duha, krenimo u smjeru sablje bana Josipa Jelačića – u Jeruzalem, u Jeruzalem i samo u Jeruzalem.”